Smrću Karlosa III, 1788. godine, nekoliko mjeseci prije Francuske revolucije, bliži se kraju period prosperiteta i prosvjetiteljstva u Španiji, u kojem je Goja sazrijevao kao umjetnik. Tom periodu slijedi hrišćanski reakcionizam, politička i društvena korupcija, pod upravom kralja Karlosa IV i njegove kraljice Marije Lujse, a koji će se završiti Napoleonovom invazijom na Španiju. U takvim društveno-političkim prilikama, pod Karlosom IV, Goja će postati slikar dvora i steći ugled najcjenjenijeg i najuspješnijeg umjetnika u Španiji. Poslije jedne nagle bolesti 1792. godine, ostaje potpuno gluv bez mogućnosti oporavka sluha. U narednom periodu, njegova umjetnost zadobija novi karakter, slobodnije ekspresije, poduprijeta njegovim kritičkim umom i instinktivnim nagonom za oslobađanje mašte od konvencionalizama. 1795. postaje direktor Akademije San Fernando ali se dvije godine kasnije, povlači sa tog položaja zbog problema sa zdravljem. Prvi slikar kraljevskog dvora postaje 1799. godine. Iako je rado primao zvanična priznanja i svoj uspjeh cijenio sa velikim entuzijazmom, ostavlja za sobom vrlo upečatljiv kritički osvrt na epohu i društvo u kojem je živio.
 

U seriji od 80 grafika pod imenom Kaprici (Los caprichos), objavljenoj prvi put 1799. godine, Goja direktno napada političke, društvene i religijske prilike i dogme, koristeći se tada popularnom tehnikom karikature, ali obogaćujući je svojim umjetničkim kvalitetima i nesvakidašnjom dovitljivošću. Njegovo majstorsko korišćenje upravo u to vrijeme razvijene tehnike akvatinte, naročito njenih tonalnih mogućnosti, daju Kapricima dramatičnu vitalnost, zbog čega mnogi ugledni istoričari i kritičari umjetnosti, smatraju Kaprice najvećim dostignućem u istoriji grafike. Nekoliko mjeseci kasnije, Goja postaje prvi slikar kraljevskog dvora. Takođe u to vrijeme, biva pod pritiskom i napadan od strane španske Inkvizicije. 1803. godine šalje grafike Kaprica kralju, moleći u zamjenu penziju za svoga sina.

Djela koja Goja stvara bez porudžbi mecena, zrače neobičnom i nesvakidašnjom perspektivom, fantazijom i inventivnošću, dok u onima koja stvara za mecene ostaje vjeran tradicionalnim kanonima. U dekoracionim freskama crkve San Antonio de la Florida u Madridu, Goja održava vezu sa tradicijom Tijepola, ali nameće svoju likovnu odvažnost, slobodu egzekucije i ekspresivni realizam, prilikom obrade tada popularnih religioznih i sekularnih figura. U mnogobrojnim portretima prijatelja i dvorskih činovnika, kombinuje tehniku odvažnog i slobodnog pristupa kompoziciji, sa posebnim naglašavanjem karaktera portretiranog lika.